CRNO KRILO je stimpank-oliki epsko fantastični roman o iskonskoj borbi između dobra i zla na veoma bogato izmaštanom svetu koji obasjavaju tri meseca, gde se preživeli ostaci ljudske rase bore protiv paklenih armija, bežeći pod okrilje visokih zidina poslednjih utvrđenih gradova, kakav je i Valengraad, prestonica zemlje Dortmark. Valengrad je poseban po tome što se upravo u njegovim temeljima nalazi ‘srce’ čudesne mašine – Nalovog motora, uređaja za masovno uništenje žive sile, jedinog delotvornog štita od grozomornih mračnih čarobnjaka i njihovih polurazumnih – ‘polu ispranomozgovskih’ vojski.
Šta predstavlja ‘Crno krilo’ odnosno sam naziv romana? To je obeležje, tetovaža, znak zveri (ili Boga?) koji nosi glavni lik romana, kapetan Galharou, na svojoj podlaktici i ukazuje na pakt koji je ovaj sklopio sa jednim od ‘viših bića’, Vranostopom, kako bi dobio deo njegovih moći a zauzvrat mu služio kao zapovednik svojevrsne paravojske odnosno specijalne milicije zadužene za otkrivanje, isleđivanje, hapšenje i uništavanje zlih čini i demona u svetu ljudi. Galharou je sasvim zanimljiv lik i na njega ćemo se vratiti kasnije.Crno krilo od Eda Mekdonalda je vizuelno veoma snažan roman i u tom ‘vizualu’ leži njegov glavni adut. Roman prosto mami da se od njega napravi jedan visokobudžetni dark fantasy spektakl i ne sumnjam da će Holivud otkriti vrlo brzo ovu zlatnu koku i iskoristiti svoju šansu.
Kako bi ja zamislio taj film? Nešto između Sin sitija, Pobesnelog Maksa i Underworld-a. Zaista mislim da bi takav neki budući film dobro funkcionirao i kao nabudženi crno-beli film, sa animiranim dodacima. Ali o čemu se zapravo radi u romanu?Što sam duže razmišljao o radnji činilo mi se da liči na nešto, na neku već poznatu matricu. Konačno sam stigao do rešenja. Crna vrana se može posmatrati kao savremene fantastična i visoko stilizirana obrada starogrčkog mita o borbi nove generacije Bogova – Olimpljana, oličenih u vidu boga groma Zevsa i njegove braće, protiv starih elementarnih božanstava Titana. U ovom romanu nove bogove, one koji preuzimaju ulogu zaštitnika preostalog dela čovečanstva glume takozvani Bezimeni, i to redom Vranostop, Plitkogrob, Gospa od Talasa i Nal (da, Bezimeni zapravo imaju imena), izumitelj smrtonosne mašine, tzv Nalovog motora, jedine odbrane protiv demonskih hordi iz Dodžarskog carstva.U toku romana saznajemo da su ranije postojali i drugi Bezimeni (ili da i dalje ‘postoje’ samo se više ne bakću sudbinom ljudi u krajevima gde se odigrava radnja Crnog krila) ali da su se neki od njih žrtvovali da bi spasili ljudsku rasu kao što je to učinio slavljeni Pesmokorak.
Od koga zapravo Bezimeni brane čovečanstvo, to jest ko nam se prikazuje u ulozi vrhovnih antagonista, ili starogrčkih Titana? To su tzv. Duboki kraljevi (verujem da je oko njihovog naziva mogao da se izabere bolji termin odnosno prevod), htonična božanstva smrti i razaranja. Baš kao i u slučaju Bezimenih ne znamo tačan broj, niti stvarne moći Dubokih kraljeva, ali ih autor opisuje kao mračne čarobnjake koji snagom svoje izopačene volje pretvaraju slobodne i zdravorodne ljude u Težake, svojevrsnu mešavinu srednjevekovnih robova i zombija iz popularne horor literature. Autor spominje nekoliko Dubokih kraljeva – Arkadija, Šavadu, Filona, ali ne objašnjava razlike među njima niti njihovim moćima osim šturih karakterizacija poput one da je od svih DK-a Šavada onaj „najkrvoločniji“
Između Težaka i Dubokih kraljeva postoji međutim i veoma razgranata i upečatljiva hijerarhija zlih stvorenja različitih moći i stepena snage, kao što su to dolčeri, kvilinzi, neveste, ljubimci itd, koje Duboki kraljevi koriste da ostvare svoje mračne planove. Da bi se Crno krilo dobro razumelo čitaoci se moraju navići na još par neobičnih i sasvim smelih koncepta kakvi su na primer Jad i fozgen. „Jad“ je naziv za manifestaciju pakla na zemlji. Prikazuje se kao posekotina u nebeskom tkanju kroz koji prolazi izopačenost koja truje zemlju, vodu i vazduh, te pretvara čitave oblasti oko naseljenih urbanih oaza ljudskih kolektiva u mutirano prostor-vreme, mesto zla, truleži i smrti.
Fozgen je svetlosna energija dobijena od noćnog isijavanja tri meseca koja se posebnim tehnikom ‘tkanja’ sakuplja i čuva u kalemima, kondenzatorima i drugim uređajima pozajmljenim iz terminologije elektromagnetike. Fozgen je zapravo onaj fantastični, magični element koji ljudska rasa koristi za borbu protiv neprijatelja. Upravo na ovom mestu autor u priču uvodi i ljudske čarobnjake tzv. ‘Tkalce’ koji svoju urođenu a kasnije razvijanu veštinu sakupljanja fozgena iz noćnog etra obasjanog mesečinom koriste da se suprotstave mračnim demonima – Ljubimcima.
Ovde naravno, ako želimo da teramo mak na konac (a želimo), možemo da iznesemo dve poveće logičke primedbe. Prva se javlja u vidu pitanja – ako ljudi koriste fozgen zašto to ne čine i njihovi neprijatelji Težaci, pogotovo što su ovi opisani maltene kao sasvim razumni i vešti simulakrumi ljudskih bića?Druga primedba je mnogo ozbiljnija i na nju autor ne može dati nikakav smisleni odgovor niti razrešenje. A tiče se običnog zdravog razuma. Svima nama je poznato da mesec ne ‘svetli’ nego tek reflektuje Sunčevu svetlost, to jest svetlost zvezda.
Zašto bi onda Tkalci koristili samo mesečinu a ne i dnevno svetlo? Izgleda je i sam autor bio svestan ovog apsurda pa zvezdu, tamošnju zvezdu i pandan našem Suncu uopšte i ne spominje po imenu, brzom radnjom skrećući naše misli sa tog paradoksa.No dobro, da se vratimo pohvalnim i pozitivnim elementima romana. Jedan od njih je svakako veoma temeljna i dobro osmišljena karakterizacija likova. Tu pre svih mislimo na kapetana Galharoua. U trenutku kada počinje radnja romana Galharou nam se prikazuje kao klasični anti-junak, cinizmom zadojeni pesimistični grubijan koji koristi svoje mišiće, različita oružja, ali i crnu vranu koja magično i sasvim bolno iskače iz njegove ruke, da tamani demone i njihove sledbenike. Galharou je razočaran u ljude i dobrotu, i koristi svaku priliku da se opija i tako barem nakratko pobegne od užasa koji ga okružuju ali koje i sam stvara.
Vremenom se međutim Galhaoru otkriva kao (sa)osećajan čovek, prepun prikrivenih nežnih osećanja i žudnji. Jedno od takvih osećanja je i nikad zaboravljena i zgasnuta ljubav prema gospođici Ezabet Tanzi, plemkinji koju je nekada davno, u nekom drugom bezbrižnijem životu, trebalo da oženi. Kada ga čudna igra sudbine spoji ponovo sa gospođicom Tanzom, sada ožiljcima i traumama išibanom Tkaljom moćne fozgenske magije, u Galharou se ponovo budi nada da može povratiti čovečnost u sebi. On međutim tu novootkrivenu žudnju brutalno suzbija nasiljem, alkoholom i mučnom potragom za rešavanjem misterije koja će se pokazati kao prevara veka. Naime, Nalov motor, jedina odbrana ćovečanstva od zlih hordi, izgleda više nije u funkciji! A da bi stvar bila još gora tu opasnu tajnu vrhovni činovnici carstva kakvi su Gvozdeni jarac Venzer, knjeginja Horono, vešto kriju kako ne bi izazvali paniku među stanovništvom! U ovu tajnu (i njeno raskrinkavanje) međutim neraskidivo je umešana i Tkalja Tanza koja jedina ima potrebno “etersko” znanje da proveri i eventualno popravi Nalov motor.
Zbog toga iznenada Tanza postaje državni nepriatelj broj jedan i meta brojnih pokušaja ubistava a kapetan Galharou pronalazi svoju pravu svrhu – da odbrani tu posvećenu ženu, onu istu ženu koju je nekada voleo – sve do trenutka kada ova može razrešiti misteriju motora.
U zaključku ću reći da je Crno krilo i pored svojih brojnih manjkavosti jedno veoma originalno i autentično delo u kojem sam vrlo uživao te da pored dinamične radnje, dobrih likova i verno iznešenih emocija nudi i neočekivani preokret u kojem (delimično) dolazimo do shvatanja o prirodi Bezimenih i Dubokih kraljeva, a koji je došao kao trešnjica na vrhu magične torte. Autor se potrudio da osmisli novi svet, nove ideje i koncepte, a ako se u međuvremenu malo i pogubio u njihovom povezivanju i objašnjenju, mislim da mu ne smemo preterano zameriti, jer na kraju krajeva bitan je utisak koji celokupno delo ostavlja, a u mom slučaju je to bilo osećanje ispunjenosti i produhovljenosti.
Ukupna ocena 8,5 / 10
P.S Upravo sam saznao da postoji i nastavak ovog romana pod nazivom “Vranin krik”, pa ću uživanje svakako nastaviti, a eto i prilike da autor ispravi i koriguje sve one manjkavosti (ili barem neke od) koje su se javile u prvom delu.