Godina je 1521. Srbija, nezavisna i slobodarska država, je tek maglovit i dalek san napaćenih stanovnika ovih krajeva koji žive pod teškom i izopačenom vlašću Turaka Osmanlija. Ismailćani koji gospodare životom i smrću potlačenog ali ponosnog srpskog življa, uzimaju sve od naroda, pa čak i ono najsvetije i najmilije. Srpsku decu. Težak ali ipak podnošljiv život seljaka u jednom malom mestu blizu Smedereva drastično i fatalno se pogoršava kada četa janičara, ozloglašenih vojnika-zulumćara, sprovede danak u krvi i iz majčinih skuta otme grupu mladih dečaka.
Ovo je priča o njima. O Gojku, dečaku-robu koji mora da nauči da preživi u stranoj i zastrašujućoj sredini, u surovim uslovima vojnih škola Istambula, kako bi postao jedan od njih. Janičar – sultanov pas čuvar. Uništitelj i zakleti Neprijatelj srpstva i hrišćanstva. Drugi dečak Stefan, Gojkov mlađi brat, ostaje sa roditeljima, na svojoj zemlji, ali na sopstvenoj koži preživljava bolne udarce sudbine, nepravde bezobzirne i iskvarene osmanlijske vlasti i njenih do srži korumpiranih i bogohulnih predstavnika. Turski beg otima i ubija njegovu nevestu, time za jedan jedini dan uništavajući sve snove i nadanja mladog čoveka, ali sa njim i čitavog sela.
Njihovi životi će biti određeni kaznama, nepravdama i sudbinom potčinjenosti koju ne mogu promeniti. Da li je baš tako? Da li oni, svako na svoj način, mogu uzvratiti udarcima sudbine? Da li mogu naći dovoljno hrabrosti i volje u sebi da ponosno dignu glavu i kažu: dosta je? Da li se na kraju mogu iskupiti i pronaći svoj mir?
Janičar je tako pre svega jedna prilično uznemirujuća i teška priča o veoma bolnom periodu srpske istorije kada zapravo nismo ni postojali kao narod. Kada smo bili tek obične sluge i robovi obesnicima druge vere. Posledice osmanlijskog zuluma mogu se videti i danas. U našoj ratovima i krvlju obeleženoj istoriji, u srednjevekovnim tvrđavama, malim kaldrmisanim ulicama i minaretima po našim gradovima… Može se videti i u našem samom karakteru jer koliko god to ne voleli da priznamo, Turci su u Srbiji i srpskom narodu ostavili večni i dubok beleg.
Zbog toga je čitanje Janičara svojevrsni duhovni mazohizam. Dok čitamo bole nas reči i napisano, ali i saznanje da je našim precima zaista bilo tako teško. Pa opet, čitanje Janičara donosi iskupljenje i oslobođenje duše. Olakšava prihvatanje života i sudbine kakvih oni jesu, ali i ostavlja ono neophodno zrnce ponosa i časti koje je zapravo i omogućilo našim starima da prežive i očuvaju narod i tradiciju.
A kakav je to roman što se forme tiče? Janičar je, i pored mučne i teške fabule, jedna pitko štivo, ispričano jednostavnim jezikom, bez mnogo dodatnih opisa i epiteta koji bi uistinu kvarili dinamiku i ritam kraće forme, gotovo na granici između pripovetke i romana. Radnja kreće neposredno, od prvih stranica, i to umnogome olakšava prihvatanje duševno uznemirujućih detalja.
Tokom čitanja romana shvatio sam da napisano doživljavam kao sliku. I to crno-belu grafiku, kao kad u fotošopu stavite kontrast na maksimum. Osećanja su jaka i prenaglašena, jasno i glasno izražena. Takvim namernim odabirom rečnika, stila i reduciranog nivoa detaljnosti likova autor je odlučio da u prvi plan istakne radnju, uzrok i posledicu, i da spontano eliminiše i “ubije” fine nijanse i detalje koje daju živost karakterima a na koje smo inače navikli u ovoj književnoj formi. Saša Edi Đorđević se u Janičaru odlučio da o likovima govore isključivo njihovi postupci, najkraće i najjednostavnije predstavljeni čitaocu, i time stvara svoj jedinstven stil pisanja na jednoj neobičnoj granici između faktografskog romana i narodne pripovetke/bajke, koji zavarava svojom jednostavnošću jer u sebi sadrži dubinu druge vrste.
Zašto kažem da me je roman Janičar podsetio delom i na pripovetku/bajku ili preciznije na mračnu ali istovremeno bajkovitu priču? Zato što je radnja prilično uprošćena i tipizirana, po nekom redosledu koji unapred znamo i koji nam je odnekud poznat iako ne znamo tačno odakle. Likovi su ustvari čitave klase. Stefan i Gojko predstavljaju sve one mlade momke koji su propatili od turske vlasti i neizmerno i neizrecivo užasnog običaja danka u krvi. Ili ako se udaljimo još korak unazad možemo reči da postoje samo dva arhetipska lika – lik zlog bezobzirnog Turčina i lik napaćenog pravdoljubivog Srbina. Ovo je svakako namerno učinjeno i efekat je zaista snažan, što dovodi do utiska priče koja je potekla iz naroda a koju je autor ovog dela samo obradio i prilagodio potrebama savremenog čitaoca.
Osim toga, često se javlja i opisuje vremenski nemoguć i prebrz razvoj i preobražaj ličnosti, što je takođe odlika narodne priče / bajke. Najbolji primer toga je svakako ljubav između Stefana i Mare koja je planula praktično i bukvalno preko noći, i isto tako brzo se (nasilno i neželjeno )ugasila. Njima je dovoljno da se jednom vide na seoskom saboru i da se istog trena nepovratno i fatalno zaljube jedno u drugo, pri čemu on nju već sutradan prosi, i to uz veoma grube reči ultimatuma (ili će biti njegova odmah ili nikada neće biti zajedno…) Shvatam naravno da je i ovo dramatursški elemenat koji je odabran sa namerom, ali za jedan istorijski roman deluje nedovoljno verovatno, što ponovo priči daje bajkovit, tradicionalno pripovedački karakter, alegorijski i metaforički.
Da se vratimo još malo na rečnik romana. Ako se posmatra čisto leksički, Janičar ima prilično uverljiv korpus reči, sa pravom merom turcizama i arhaičnih reči što je sasvim prilagođeno savremenoj čitalačkoj publici, pa roman može čitati i sedmogodišnjak bez ikakvih problema u razumevanju. Ovo može biti samo pozitivna stvar i vrlina jednog istorijskog romana. Nešto iskusnijim čitaocima ovo ipak može delovati donekle neuverljivo, kao da čitaju prerađeni scenario za domaću seriju, i to više u stilu Ranjenog orla nego u stilu Korena, a ne izvorni romaneskni tekst.
Ono što je najvažnije međutim, a to je IDEJA, Saša Đorđević i njegov roman Janičar ponosno nose i iznose na ramenima. Kako odgovoriti na krajnje nasilje i ugrožavanje sopstvene ličnosti, vere, samopoštovanja i života? Kako odgovoriti na direktno uništavanje sopstvenog naroda i bića? Odgovor je mučan, ali nažalost istinit, i kao takav se na ovim prostorima dokazuje iz veka u vek, iz rata u rat… Jedini mogući odgovor je: samoodbranom. Agresijom i nasiljem koja za cilj mora imati zaštitu, odbranu svoga bića i porodice, ali i osvetu, odmazdu. Jer jedino tako se opstaje i jedino tako se može sačuvati dostojanstvo. Stefan odlazi u hajduke i ubija Turke. Gojko prelazi na stranu svoga srca i svoje vere, i bori se protiv onih koji su ga borbi i naučili.
Nasilje se tako vrlo često, a naročito ono krajnje nasilje bez zadrške i alternative, može pobediti samo drugim nasiljem. Ovo je lekcija i za današnje doba i današnje vreme. U tome je posebna vrednost romana. Natera nas da razmislimo i o sopstvenim životima, koji iako dosta lagodniji i humaniji od života Srblja pod Turcima u 16. veku, ipak nije bez svojih dušmana i zulumćara. Na svetu će uvek biti zla. Zato na svetu uvek mora biti ljudi koji će se protiv zla boriti.
Da li se međutim u tom pribegavanju nasilju, pa makar bilo i sasvim opravdano time da je u svrhe samoodbrane i zaštite naroda i ljudi od uništenja i nestajanja, ipak gubi deo duše, deo humanosti i deo ljudske prirode koja nam je po rođenju data kao čista i nevina? I ovo je, nažalost, jedna univerzalna istina koja podjednako boli kao i prva. Stefan i Gojko postaju ubice, a to nije zdrava osnova za formiranje jedne nacije. Zbog toga su tradicija i mitos nasilja i agresivnosti toliko duboko ukorenjeni u srpsko biće. Mi smo jednostavno morali biti takvi kao narod ako smo želeli da opstanemo. Ali to je imalo svoju cenu. A mnogi kasniji ratovi koje smo vodili samo je cena koju smo već tada platili, izgubivši deo svoje duše.
Na kraju mogu samo da kažem jedno veliko bravo za Sašu, pre svega bravo za jednu vešto ispričanu priču koja zavarava svojom jednostavnošću i veliko hvala što me je naterao da razmišljam o brojnim dubokim i značajnim stvarima i temama o životu. Zbog toga sam veoma nestrpljiv da počnem sa čitanjem tematskih nastavaka, romana Ustanik i Četnik, posebno zbog toga što sam se i sam kao autor odlučio da pišem o istorijskom dobu Prvog srpskog ustanka u svom (još uvek neobjavljenom) romanu “Hromi vuk”. Svima vama, čitaocima, šaljem jasnu i nedvosmislenu poruku velike preporuke za čitanje Janičara, ako to još uvek niste učinili.