(odlomak iz pripovetke „Topli vetar nad Sibirom“, iz objavljene zbirke horor-priča „Besan 2“)
Janov deda bio je u ruskom okupacionom logoru za finske rodoljube. Preživeo je sve strahote i doživeo da o tome priča svojim unucima. Bila je zima 1918. god. Logor je bio na severu Finske, u krugu laponskog rudnika obojenih metala. Ruski caristi, Crveni, terali su zarobljene Bele, finske proletere, da praktično goloruki i bosonogi kopaju utrobu zemlje na prosečnih -30 ispod nule.
Ono što bi doživeli kada bi se obamrli, ukočeni i pregladneli vratili po noći u spavaone bilo je još gore. Ruski stražari priređivali su igre. Svake večeri biran je jedan od zarobljenika. Njemu su usijanim mašicama kidali zaleđene srasle nokte. Zatim su grozno zakrvavljene rane „sanirali“ vrelom parom i ključalim alkoholom. Igra se zvala „topli vetar“.
Ponekad bi u njima, prisilno, učestvovali i drugi zarobljenici. Jan se sećao đedovih vitkih izobličenih ostataka prstiju. Često je imao noćne more o njima, zamišljao kako ga čudovišni patrljci maze, glade, zatim grebu i stežu, stežu sve jače…
Janov deda je nakon građanskog rata iz kojeg je Finska izašla kao ponosna i nezavisna država, počeo da radi kao veterinar. Stoci nisu smetali njegovi kvrgavi patrljci. U logoru je naučio da leči ljude. Naučio je da leči sebe. Morao je, ako je želio da preživi. Stoka, nju je bilo još lakše lečiti. Veterinu je kao porodični posao preuzeo Janov otac a zatim i sam Jan.
Čudno, to je bila Janova veza sa drogom. Ljudi su tražili ketamin, anestetik za goveda. Mnogi su ga i samo uzimali, u dugim depresivnim finskim noćima. Nabaviti morfin bilo je podjednako lako kao nabaviti ketamin. Sitni skok preko prljavog heroina i stoprocentnog, najfinijeg metamfetamina… sve do „Žara“, vrhunske droge savremenog sveta.
I tako je Jan vrlo brzo počeo da radi za lokalne dilere droge. Oni su sa svoje strane imali nadređene šefove i gazde. Glavnog bosa, onog kog niko nije video, onog koji je bio odgovoran za čitavu trgovinu narkoticima po Sibiru i dalekom istoku, na tzv. opijatskom „Putu svile“, zvali su Dr. Aštari.
Jedino što se znalo o njemu bilo je da potiče sa juga.
* * *
Da, Janov deda preživeo je strahote ratnog logora. Ali nije baš o svemu mogao da priča svojim potomcima. Postojale su tajne, mračne tajne koje je želeo da zaboravi, da istisne iz svog uma.
Bile su to godine posle Velikog rata. Svuda je vladala teška nemaština. Na severu Finske više nego u nekim drugim krajevima Evrope. Ruski stražari logora često nisu dobijali dovoljno provijanta za toliki broj zarobljenika. Zato su se snalazili… na svoj način.
Janov deda bio je među prvima koji je primetio da sve više tela nestaje iz zajedničke „hladnjače“, blindirane barake u kojoj su odlagana tela onih nesrećnika koji su prvi podlegali surovim uslovima ruskog zarobljeništva. Zemlja tokom zime svakako nije mogla da se raskopa dovoljno duboko kako bi ljudi dobili propisni hrišćanski ukop. Zato je masovna sahrana preminulih morala da sačeka proleće i toplije dane.
Ipak, činilo se da je nešto bilo brže i preče. Glad.
Glad. Uvlačila se u tela i umove premrznutih finskih proletera-robijaša kao nevidljiva avet, rovarila po mislima, pretvarala ljude u grabljivce užagrenih očiju… Činilo se da je demon gladi ipak prvo inficirao stražare. Janov deda ih jednom zatekao na delu, po noći. Skriveni tamom, izvlačili su udrvljene leševe i prebacivali ih, na toplo.
U kuhinju.
Sledećeg dana čitav logor je za ručak dobio vodenastu čorbu sa sitnim komadićima mesa. Bila je to prva dobra i lepa stvar koja se desila većini još od trenutka zarobljavanja. Janov deda je držao jezik za zubima. Iz svog uma izbacio je sve pomisli i skrivena znanja.
A onda je jeo.