“Ne zaboravite da je kraj jedne samo početak druge priče. Ovo se, naposletku, i ranije događalo. Ljudi su umirali. Stari poreci su propadali. Nova društva su se rađala. Obično lažemo kad kažemo da je „svetu došao kraj“, zato što planeti ništa ne fali.
Ali tako dolazi kraj sveta.
Kraj sveta tako dolazi.
Tako svetu dolazi kraj.
Poslednji put”
Peto godišnje doba je jedan veoma nesvakidašnji roman koji se svojom razbuktalom maštovitošću razlikuje od bilo čega što sam čitao. Ova ciljana „originalnost“ (koja, ispašće i nije toliko dobra stvar sama po sebi posle celokupnog čitanja) još od prve stranice i velikog broja novih termina i pojmova ustrojava sebe kroz nekoliko kvaliteta ali i mana.
Kao prvo, radnja se dešava u nekom alternativnom svetu budućnosti ili prošlosti (nije sasvim jasno) koji se od našeg razlikuje po mnogo čemu, i koji ima svog parnjaka za veliki broj postojećih stvari i pojava, kao i još veći broj nepostojećih stvari iz našeg sveta. To je dakle roman „Mnoštva Velikih Slova“, kako ih ja zovem, gde vam je potrebno neko vreme da pohvatate konce i imena. Originalnost, koja je pozitivna i dobrodošla, je u ovom smislu veoma „skupa“ i traži od čitaoca posvećenost i investiranje u središnjicu i rasplet, što je loše, jer će neki od čitalaca jednostavno odustati na samom početku, ophrvani silom termina i naziva sa velikim početnim slovom.
Ono po čemu se svet „Petog godišnjeg doba“ ponajviše razlikuje od našeg jeste što je u konstantnoj opasnosti i strahu od prirodnih kataklizmičnih događaja kakvi su gigantski zemljotresi, sa njima povezani cunamiji i vulkani, kao i poremećaji biosfere, magnetne ose planete i svega ostalog što suštinski utiče na izgled površine i uslove za život biljaka, životinja i naravno ljudi. Zamislimo planetu Zemlju koja ima znatno nestabilnije vrelo jezgro i ploče po kojima klize kontinenti i okeani i dobićemo Mir, svet kako ga sarkastično i ne bez prizvuka ogorčenja nazivaju njegovi napaćeni stanovnici. (Ovo u stvari i nije tako teško zamisliti zar ne? Jasna je namera autora u ovom pogledu da iskaže suštinsku nestalnost i nebitnost ljudi kao vrste na jednoj planeti)
U središtu radnje su roge, evolucijski nastala nova „vrsta“ ljudskih bića sa posebnim psihičkim mogućnostima (čitaj X men, but not quite). Zbog posebnih uslova koji vladaju na Miru ljudi su kao vrsta inače razvili posebno šesto čulo, sesun, koje reaguje na potrese u zemlji i deluje kroz poseban dodatni parni organ u kičmenoj moždini, sespine. „Sesovanje“, odnosno detektovanje slabih potresa tla, što može biti spasonosno u mnogim situacijama, veština je dakle svih ljudi na Miru, dok su roge oni posebni nadareni pojedinci koji ne samo da mogu bolje i snažnije detektovati potrese, već ih i snagom svoje psihičke intuicije/volje ublažavati i sprečavati!
Ali avaj! Postoji problem i suštinska mana koja od roga stvara čudovišta i izopštenike koje obični ljudi mrze, proganjaju i od kojih se plaše. One roge koje ne umeju da kontrolišu svoju moć mogu izokrenuti i pojačati snagu potresa te tako uništiti čitave gradove i države, kao što mogu i lokalno usmeriti svoju moć na smrzavanje i okamenjivanje neposredne pretnje. Zbog toga većina roga u nekom trenutku života ozbiljno povredi ili ubije nekog člana svoje porodice.
Zbog ove suštinski nekontrolisane snage roga koja može biti pogibeljna po ljudski rod, najmoćnija država Mira, Sanzen, osnovala je tzv „Tačku oslonca“, najbitniju instituciju na svetu, čija je svrha kontrola i obučavanje roga iz svih krajeva i podneblja sveta, kako bi njihova uloga u svetu bila što korisnija i što manje rizična po ostatak čovečanstva.
U ovoj kontroli orogena (roga na obuci) suštinsku ulogu igraju tzv. Zaštitnici, također psihički nadareni pojedinci koji se ovog puta uz pomoć bio implantata osnažuju i ovlašćuju za nadzor i kontrolu svojih štićenika – roga. U društveno-političko-verskom sukobu i prepletu interesa između kasti moćnih roga, Zaštitnika i plemićkih ljudi „običnjaka“ smeštene su sudbine pojedinaca koji preuzimaju ulogu glavnih karaktera romana.
Jedan od definitivno najznačajnijih likova Petog godišnjeg doba jeste devojčica / žena Sijenit koju pratimo u dva isprepletena i međusobno zavisna vremenska toka. Ona je roga. Ona je uspešni i ambiciozni pitomac Tačke oslonca. Ona je majka koja će sve učiniti da zaštiti svoju decu. Ali šta se dešava kada njeno dete izgubi život zbog naslednog prokletstva oroga i kada institucija koja bi trebalo da je zaštiti ustvari želi da je ubije? Da li će to značiti konačan kraj sveta?
Peto godišnje doba, saznajemo, je zapravo naziv za onaj vremenski period kada neka prirodna kataklizma ugrozi sveopšti život ljudi na Zemlji, pardon na Miru. Tada se raspadaju države i gotovo sve civilizacijske tekovine a čovečanstvo ciklično regresira u mračno doba varvarstva u kojem vlada zakon jačeg. Peto godišnje doba koje se javlja na početku ovog uzbudljivog fantazijskog romana briše sa lica površine najveći i najdivniji grad Mira, prestonicu sanzenskog carstva, gordi Jumenes. Sve su pretpostavke da će mračno nedoba ovog puta trajati vekovima, možda i milenijumima, i sasvim je neizvesno dali će ljudska vrsta ovo peto doba uopšte preživeti kao takvo.
Najveća vrednost ovog romana po meni je zaista fascinatno zamišljen alternativni svet gde ljudi imaju posebne moći, što stvara uzbudljive i dramatične događaje. Najzanimljiviji mi je bio onaj tok priče koji se bavio obukom i sazrevanjem mladih x-mena, to jest orogena u školi magije. Hijerarhija orogena i njihovih zaštitnika, njihovi zadaci i testovi spremnosti i samokontrole podsećaju nas koliko je svet suštinski okrutno mesto i koliko zapravo čovek svoj opstanak duguje ugrađenim i naučenim slojevima kulture i socijalizacije koje uglavnom prihvata i zdravo za gotovo.
Za sve vreme čitanja ovog romana želeo sam žarko da konačna ocena bude maksimalnih deset od deset jer predstavljeno pisano štivo zaista ima jedinstven šarm i potpis koji osim autentičnosti dosta tera i na dublja razmišljanja. To na kraju ipak nije slučaj, iz nekoliko razloga. Peto godišnje doba je klasičan primer onih romana koji ne umeju da se ispetljaju iz mreže koju su sami tako predano, a u pojedinim delovima i tako vešto, pleli od niti ideja, osećanja i događaja.
Nakon pročitane poslednje stranice zaista ne mogu da kažem šta je poenta i glavna ideja sveg napisanog. Autor je negde na pola puta izgubio ideju vodilju, pa iako je radnja do samog kraja koherentna i dosledna, ne vidi se viši motiv i svrha opisanih događaja. Jedan od glavnih motiva svakako može biti da ne postoji ništa jače od roditeljske ljubavi, ili ništa jače od osvetničke snage roditelja koji je izgubio svoje dete… Ali takva poenta mogla je da se izvuče i na neuporedivo manji broj strana, bez potrebe za stvaranjem komplikovanog sveta kvazi-naučnih kataklizmi i epsko-fantastične magije.
Primer logičkog, svrsishodnog, i bilo kakvog drugog idejnog problema ovog romana su kamenžderi, prastara rasa bića (ljudi?!) koji jedu kamenje, prolaze kroz stene i mogu na mestu da skamene bilo kog neprijatelja. U knjizi ne saznajemo ništa o njihovom poreklu, svrsi, granicama moći niti odnosu sa drugim, idejno daleko smislenijim klasama ljudi kao što su orogeni i njihovi arhineprijatelji Zaštitnici. Čini se kao da je autor bez mnogo dubljeg promišljanja dozvolio sebi luksuz da pusti mašti na volju, ne znajući ni sam gde će ga put odvesti. Da vam kažem, što se kamenždera tiče nije ga odveo daleko. U svakom poglavlju koje bi imalo kamenždere za glavnije likove i time grubo prekršilo principe logike i koherentnosti, podsetio bi se Noći demona, knjige koja meni evocira vrlo neprijatne uspomene.
Zbog svega navedenog, ocena Petog godišnjeg doba zaista dramatično tokom samog čitanja oscilira između 2 i 10+, da bi neki konačni prosek odnosno srednja vrednost težila tek skromnoj sedmici. Biću darežljiv i zbog posebnosti i hrabrosti pisca da nam u pokušaju dočara jedan uzbudljivi novi svet, upisujem konačnu ocenu:
7,5 / 10