Pisac Nenad Mitrović: OSTRVO IZGUBLJENIH
(isečak iz neobjavljene zbirke „Priče iz davnina“)
U jednom malom primorskom selu živeo je jedan ribar sa svojom mladom ženom koju je voleo svom snagom svoga srca. No jedne zime udari bolest na selo i mnogi se razboleše i umreše, a međ njima i ribareva žena. Ribar neutešan ostade, jer žena beše jedina radost i svetlo njegovog života. Tako on, ne mogavši više da ostane u kući što miris njen nosiše, pokupi stvari, stavi bravu i katanac i sa svojim se domom oprosti, te u obližnju varoš ode sivog lica i odeće crne.
U varoši se kocki i piću oda, a porok ga ubrzo natera da mornar postane i dug svoj na moru otplati. Tako se on na brod ukrca što do dalekih zemalja putovaše po roblje i zlato. Kapetan broda lupeškog soja beše a njegovi mornari po prevarama i zločinima poznati, te se ribar u rđavom društvu našao. U luci još sazna da brod prokletstvo neko vuče zbog grehova posade ali malodušnost zavlada njegovom dušom i to mu se učini ko pravedna sudbina.
Već trećeg dana na moru počeše svađe i tuče a mornari se međusobno pljačkaše i klaše za novce zlatne i buteljke ruma. No ribara očajnog i bednog čuvaše usud i sudbina, ko što to obično biva sa ljudima što od života svojevoljno ruke dignu. A desetog dana strašna se oluja podiže i zahvati brod ko da je od oraha ljuska i bacaše ga tamo-vamo sve dok ga ne razlupa i razlomi. A ribar u vodu pade i svest izgubi, poslednjim bljeskom uma svom kraju se slatkom nadajući.
No kad otvori oči ribar gorko shvati da još uvek živ je, al ga prizor što pred sobom ugleda povrati i razgali! Jer talasi ga na obalu baciše najlepše zemlje što u svom životu videše, gde rastinje sijaše svakojakim bojama, gde su ptice radosno pojale, a nebo kristalno jasno beše bez ijednog oblačka. A ribar brodolom brzo zaboravi ko da se nikada u zbilji dogodio nije. No lepota mesta ko da ga osvesti i razbudi te se u njemu žal za kućom ljuta javi I srdžba zbog uzalud proćerdanih dana i noći u tugovanju.
Ribaru ništa drugo ne preostade no tu zemlju da obiđe, čudeći se pritom što ne vide ljude nit ukletog broda razbijenog na obali. Tako on pešačeći krenu obalom, prema Suncu se vodeći, uživajući silno u lepoti mesta. No žeđ i glad ga uskoro nateraše ka šumi da skrene, što od nepoznatog rastinja beše, niskog i visokog, gustog u trnju i cveću. Uskoro izvor nađe i taman što se rukom pruži prema vodi, u rastinju nešto šušnu i pred njim se deva stvori! u oskudnim haljinama, najdivniji stvor što u njegovom oku zasja. Ribar na žeđ i glad zaboravi, već čudnome stvoru priđe što zbunjeno stajaše, ne izustivši ni reč. Kad je upita odakle je i čija je, ona mu na razumljivom jeziku, al čudnim grgutavim glasom, odgovori da sećanja nema i da već neko vreme sama luta. Ribar zaključi da je žena žrtva brodoloma kakvog ko i sam što je, i da je pri nesreći pamćenje izgubila. Od odeće joj svoje dade i smesti na obali.
Narednih dana ribar se u otkrivanje zemlje upusti i nađe ono u šta sumnjaše: to ostrvo beše! bez povezanosti sa drugojakim kopnom, jer idući plažom stizao bi do ostavljene deve, samo sa suprotne strane. A devojka mirna i povučena beše, i sve vreme gledaše ka pučini, pogledom tražeći nešto, što ribar protumači ko želju za brodicom kakvom ili drugim vidom spasa. Al nedelje i meseci prođoše a pučna prazna i mirna ostade ko nacrtana slika na platnu, i ribareva nada o spasenju poče slabit. No srce mu grejaše druga vatra jer devojka kraj njega na ljubav mu stidljivo odgovori i ubrzo noseća ostade te mu devojčicu rodi. A želja za kućom i društvom ljudi u duši se ribarevoj u celosti ugasi i on se sa sudbinom svojom na tom ostrvu pomiri.
Žena njegova mirna i utihla ostade i ribar, koji se ribarskom zanatu vrati, primeti da je neka seta i bol hvata, te joj lice sivo postane, i tih bi dana žena ka pučini zurila, uzidšući nežno. I primeti ribar da žena slabo od hrane uzima išteći katkad tek parče sirove ribe. A devojčica njina do dve godine poraste i sa njima u sobi spavaše, što ribar od pruća i blata spravi. No jedne noći ribara nešto probudi te se on u mraku trgnu i ženu vide kako devojčicu nečim hrani a peckanje na grudima oseti i ubode i podlive crvene na svojoj koži vide. Al kad ženu za ruku uhvati ova ko zmija ciknu i u krevet se brzo vrati, ne izustivši ni reč. Kada jutro dođe, ribar se čudne noći seti i po grudima pogleda al ne nađe rane i podlive što ga većma začudi. A kad ženu upita što ponovo radosna beše ona ga u usne poljubi i reče da to samo san beše.
Sledećih dana žena tobož u veselju ostade al ribar je iz potaje pogleda i grčeve bola na njenom licu nađe, i srce mu se obezveseli što je takvu vidi. Želeći da joj ugodi nečim, on u lov ode šumski, misleći da im riba mrska postade. Al ga u lovu vepar divlji po nozi povredi te se on brzo vrati kući, ranije no što misleše. No u kući ga iznenađenje sačeka! jer ne beše ni žene ni deteta, a ribar tragove u pesku nađe što ka pećinama visokim vodaše. A tragovi pola ljudski behu, a od pola široki i plići, ko da je neko opnama po pesku gazio, te se ribar za ženu i dete od kakve zveri uplaši. Još uvek izderan i krvav on se do pećina pope i tamo prizor ugleda što mu stravu u kosti utera! posvud telesa mrtvih mornara što ih znaše a međ njima žena njegova što po lešinama prebiraše!
Al žena ga ugleda i na kolena se baci videći njegovu srdžbu i odvratnost. Svojim grgoljavim glasom objasni mu da je pozive u pomoć začula i da je samo mrtve pronašla kad je do pećina sa detetom stigla. A njen umilni glas i blagost u pogledu namalo ubediše ribara, no kad krajičkom oka vide kako požudno njegovu ranu u krvi gleda, jarosno je šutnu od sebe, devojčicu u naručje uze, a tom ženskom stvoru zabrani da kući na obali prilazi više.
Te noći veliko nevreme udari i devojčica sve vreme plakaše i čudne zvuke ispuštaše te ribar tek u kasni sat usni. Al probudi ga strašan zvuk kad grom u stenje na obali udari i on vide devojčicu kako kraj prozora stoji kojoj oči u mraku sijaše. On oprezno otvoru priđe a od prizora na obali srce mu se zaledi! jer on ugleda desetak stvorova što ka njegovoj kući na sve četri iđahu, a neki gmižući i puzeći. Tad na mesečini lik jednog stvora ugleda, i to beše lice žene njegove! izobličene u pomami.
Raspamećeni ribar devojčicu zgrabi i ka šumi se uputi, dalje od kuće na obali, grebući telo po oštrome rastinju, i lomeći noge po neravnom tlu. A zveri im za leđima behu, neumorni u poteri, a njihovo dahtanje i cičanje trnce kod ribara izazivaše. Ribar se detetom druge obale uhvati sav znojav i sluđen, kad se neko svetlo na pučini pojavi! baš ko samo proviđenje, a ribar trgovačku brodicu prepozna i očajnim dozivima privole je na obalu. Mornari uzdrhtalog ribara sa devojčicom na brodicu primiše i odmah digoše sidra, prepoznajući užas i tamu u ribarevim očima. A na brodu držaše se podalje od njih, ko da su kužni ili kletvom označeni, i jedino što ribar dozna jeste da i sami zalutaše u te čudne vode, a da to ostrvo prvi put videše, i da niko njegovo ime ne zna.
Ribar se kući svojoj staroj vrati, sa detetom u rukama, ne verujući umu svom dal to beše san ili java. Al devojčica od krvi i mesa stojaše tu kao dokaz čudne njegove sudbine. Ribar svu svoju ljubav na devojčicu prebaci i pružaše joj sve što treba u životu – toplu odeću, finu hranu a dom uredi po njezinoj meri. Devojčica tiha i umilna beše, kose i pogleda blagog baš ko njena majka, i ribar svedok beše kako se devojka u istu ženu pretvara. A jedne noći ribara nešto probudi te se trgnu i na grudima rane oseti i podlive crvene. Tad devojku svoju vide što kraj prozora stajaše, a oči joj sijaše u mraku, pogleda prikovanog daleko, daleko ka tom ostrvu izgubljenih…