(Aristotel kaže:Radnja! na moje veliko iznenađenje… Kakvo je vaše mišljenje?)
Ili da iskažem ovo pitanje iz naslova objave potpunije i jasnije: šta je za kvalitet nekog romana značajnije – dobro osmišljena radnja ili uverljivi i temeljno opisani likovi? Radnja koja vam svojom dinamikom i širinom prosto ne daje da roman ispustite iz ruku ili pažljivo i tanano definisani akteri i protagonisti koji dubinom svog karaktera, misli i osećanja izazivaju snažne emotivne i psihičke reakcije kod čitalaca?
Da li vam ovako postavljeno pitanje uopšte nešto znači ili su vama bitniji neki drugi aspekti romana, recimo tehnički besprekoran stil pisanja sa jedne ili lepršav poetski jezik koji omogućava da izvučete veliki broj lepih i poučnih citata iz neke knjige? Ili možda konačna poenta i izražena ideja kao takva?
Ovo pitanje, iako možda nikada nije postavljeno u konkretnoj situaciji implicitno se pojavljuje u brojnim objavama, komentarima, osvrtima, recenzijama i kritikama književnih dela koje viđamo ovde ali i na drugim mestima, pa mi je zbog toga zanimljivo da čujem i vaša mišljenja o ovoj temi, koncentrisana na jednom mestu.
Ja kad želim, na primer, da izvučem neki zaključak u određenoj oblasti života, potražim paralele na drugim mestima. U ovom slučaju se paralela može izvući sa stvarnim životom koji romani, jelte, pokušavaju u velikoj meri da iskopiraju i oponašaju (barem onaj deo književnosti koji definišemo kao realizam, za razliku od fantastike…). Čini mi se da su u stvarnom životu najzanimljivije one priče koje pričamo o zanimljivim ličnostima jer upravo takve ličnosti proizvode zanimljiva dešavanja, zbog svog karaktera, inteligencije, veštine, znanja, sreće ili bilo koje druge istaknute karakteristike koja ih odvaja od velike većine drugih ljudi.
Zanimljivi događaji se sa druge strane veoma retko dešavaju nezanimljivim ljudima, i što više razmišljam o ovome, to mi deluje kao neka čvrsta univerzalna istina (jedini izuzetak mogu biti neke prirodne pojave i katastrofe koje deluju na sve ljude podjednako).
Isto bi trebalo da bude i u romanima. Tek zanimljivi likovi i protagonisti mogu generisati zanimljivu radnju, ili drugačije rečeno, ako su likovi neubedljivi i slabo opisani veoma teško mogu naterati mene kao čitaoca da poverujem kako će se upravo njima desiti neki nesvakidašnji događaji koji dovode do pripovedanja priče.
Drugo poređenje možemo izvući sa srodnom vrstom umetnosti, a to je film. Postavite sebi ovakvo pitanje: Koji biste film radije gledali (ako biste morali da birate između ova dva nezavidna tipa 🙂 ), onaj sa lošom radnjom a dobrim glumcima ili onaj sa dobro radnjom a lošim glumcima? Jer u filmu su upravo glumci oni koji će svojim govorom, kretanjem, mimikom približiti poentu i ideju vama kao gledaocima, dok će radnja bez glumaca ostati tek besmisleni niz vizuelno efektnih scena, dakle samo animacija bez emocija.
Za roman ova fokusiranost i suštinska zavisnost od likova važi u još većoj meri jer ne postoji grafika, ne postoji slika koja može, barem privremeno, da zadivi i fascinira um gledalaca, već se sve mora izraziti rečima. Ako ne postoje likovi sa kojima će se čitaoc od prvih stranica romana saživiti i kroz njihove oči proživljavati događaje, onda čitava radnja gubi na jačini i smislu.
Iako sam svoje lično mišljenje već delimično i polu-eksplicitno izrazio u konkretnim recenzijama pročitanih knjiga, vreme je da se definiše jedan potpuniji i intergrisaniji zaključak. Već sam navodio kao primer Dejana Stojiljkovića, svakako veoma veštog pripovedača koji (po mom mišljenju, a ono ne mora biti tačno niti opštevažeće) ne uspeva da u aspektu likova svojih romana zasija i dosegne visine kao u aspektu radnje i dinamike. Iz tog i sličnih komentara možete zaključiti da ja lično dajem prvenstvo upravo ovom potonjem aspektu iz naslova, dakle likovima.
Dakle, kada bi meni neko postavio slično pitanje i zahtevao brz odgovor, ja bi svakako odgovorio ovako: LIKOVI SU BITNIJI OD RADNJE ZA KVALITET ROMANA. I to govorim ne samo neko ko čita, već i kao neko ko piše.
Pogledajmo uostalom kakva situacija po ovom pitanju stoji kod nekih od najpoznatijih pisaca sveta ali i kod nas. Ako potražimo primere pisaca koji prvenstvo daju radnji nad likovima meni na pamet definitivno prvi pada recimo Den Braun. Knjige De Vinčijev kod, Inferno, Anđeli i demoni su priče kod kojih je radnja u prvom planu, odnosno gde se izražavanje ideja vrši u mnogo većoj meri kroz događaje nego kroz likove. Tu bi verovatno mogli đuture da ubacimo i svu silu akcionih romana i trilera (naravno ne i svih trilera). Na drugom kraju klackalice svakako možemo ubrojiti mnoge od ruskih klasika, recimo Dostojevskog i njegov Zločin i kaznu, gde je prvenstvo dato dubokom i živom uvidu u psihološka stanja likova (konkretno glavnog lika).
Kakva je slika domaće literature (po mogućstvu one vrhunske) a po pitanju supremacije radnje/likova u romanima? Na pamet nam verovatno prvi pada Ivo Andrić, naš jedini nobelovac, i ne treba puno promišljanja da shvatimo da ovaj autor definitivno više naginje strani ka davanju većeg značaja likovima. Kada bi vas neko pitao, o čemu se to beše radi u romanu Na drini ćuprija, da li bi ste mogli da se setite svih događaja? Da li su uopšte oni i bitni? Ili su dati tek kao širi kontekst života i sudbine koji kroji i formira psihička stanja likova?
Dobro, s obzirom da vidimo kako među piscima definitivno ne postoji jedinstveno mišljenje i praksa oko toga šta je bitnije, radnja ili likovi, možemo se okrenuti proverenim i dokazanim autoritetima u oblasti književnosti ili opšte filosofije… Šta na primer o ovom pitanju kaže Aristotel? Ovaj starogrčki filosof u svojoj knjizi Poetika (gde govori o stvaralačkom aktu uopšte, odnosno o umetnosti) decidirano navodi da je radnja ili mitos najbitniji element drame, bitniji i od likova (njegove reči. Pff.)
Da li je ipak prava, jedina i sveobuhatna istina negde između? Između ova dva ekstrema? Čini mi se da jeste. Moguće je da problem postoji samo u oku posmatrača, odnosno da je ova podela veštačka i nepraktična. Uostalom, NE POSTOJI RADNJA BEZ LIKOVA, NITI LIKOVI BEZ RADNJE. To je zapravo jedna neodvojiva stvar, a samo od kvaliteta napisanog zavisi koliko će NJIHOV SPOJ, spoj radnje i likova, ostaviti utisak na nas čitaoce, bilo da je u pitanju fenomen odnosno pojava iz stvarnog sveta (što definišemo kao RADNJU) ili pojava iz sveta unutarnjeg bića odnosno psihe (što definišemo kao LIKOVE).