Još jedan standardni i lako prepoznatljiv roman Kobena, u njegovom stilu i maniru koji je vrlo prijemčiv za širu čitalačku publiku.Zašto „Šest godina“? To je onaj broj godina pre koliko je glavni junak romana (o njemu kasnije više) obećao svojoj nikad prežaljenoj ljubavi da će je ostaviti na miru i da je više nikad neće potražiti. Ona ga je preklinjala da joj se zakune da će održati obećanje iako mu nikad nije objasnila razloge. To ovog razdire i ubija, te, očekivano, ne uspeva da vodi sasvim normalan i ispunjen život. Da li će uspeti da održi obećanje? (Small hint: Naravno da neće.)
Ovo je, pretpostavljam, neki deseti Kobenov roman po redu koji sam pročitao u poslednje dve godine (sa manjim ili većim pauzama između romana) i prosto je neverovatno da mi oni i dalje drže pažnju i da ih smatram ne samo zanimljivim već i prilično kvalitetno napisanim štivom, koji iako prilagođeni i namenjeni masovnoj svetskoj publici ipak u sebi nose izvesnu dozu univerzalnih istina, toplih životnih priča, emocije i sirove pripovedačke snage.I još konkretnije, u čemu ja zapravo prepoznajem i otkrivam spisateljski kvalitet kod Harlana Kobena? Pre svega u brzom i neposrednom uvlačenju u radnju koju nakon toga, tog autentično ‘usisavajućeg’ početka, želite što pre da pojmite i otkrijete u celosti. To je tipično neka nerazjašnjena misterija glavnog junaka koju on dalje otkriva deo po deo, kao slagalicu sa ponekad dinamički promenljivim i ne sasvim lako uklopljivim delovima, tako da otkrivanje čitave misterije nilada ne bude prelako (a ponekad deluje i nemoguće, nemoguće da će se pisac izvući iz te preterano zamršene situacije, ali, voila!)
Harlan magično i vešto ume da svakodnevnicu američkog načina života, tipično bezbrižnu ‘suburb’ porodičnu idilu izvrne u jezivu psiho dramu i od tog trena radnja generalno hvata zamah koja se u jednom dahu mora ispratiti do samog kraja. On to čini praktično instantno u onome što ja nazivam ‘sudbonosni trenutak’. U slučaju romana Šest godina, taj trenutak dešava se kada glavni junak, visoki i korpulentni profesor Lanfordskog univerziteta, Džejk Fišer, saznaje iz novina da je preminuo izvesni Tod Svenson, dugogodišnji muž njegove bivše i nikada preboljene ljubavi Natali Ejveri koju je upoznao na jednom letnjem raspustu u bajkovitom okruženju umetničke komune.
On se tom prilikom odlučuje na čudan korak. Otićiće da udovici izjavi saučešće i proveri da li ona možda i dalje gaji ikakva osećanja prema njemu. Iako i sam shvata uzaludnost i ‘ljigavost’ takvog čina, svoju egoističnu prirodu, on ipak odlazi par stotina kilometara daleko, na Todovu sahranu. Tada se međutim dešava ONO. Iznenađenje. Začetak misterije. Odmotavanje klupka laži i prevare. Jer na sahrani Toda udovica nije njegova Natali već neka sasvim druga žena!Kako je to moguće i šta se zapravo desilo sa Natali, ali i njenim ‘mužem’ Todom koji je brutalno mučen i ubijen?! baš kao i kakva je sudbina drugih umešanih likova u čitav taj slučaj zamenjenih i izgubljenih ličnosti, kao što su Natalin otac, Džejkov mentor sa fakulteta, njegov najbolji prijatelj Benedikt, ali i ugledni političar Arčer i njegov ozloglašeni mafijaški otac Majnor, jeste ona uzbudljiva nit narativa koji opčinjeno pratimo kao čitaoci.
Drugi veliki kvalitet Kobenovih dela jesu njihova ljudskost i univerzalnost. Likovi romana su mahom sasvim obični ljudi, prosečni uglavnom po svemu osim po težnji da nikada, ali baš nikada, tajne iz prošlosti ne prepuste zaboravu. Oni imaju sasvim obične i ljudske porive, strahove, ljubavi i mržnje, bolesti i otkrovenja, onakve kakve imamo i mi čitaoci sa svih svetskih podneblja, i ta sveprimenljivost unutrašnjeg čovekovog života i njegovih borbi sa ličnim demonima jeste ono što se vrlo lako prepozna, prihvati i zavoli u Kobenovim romanima.
Treća stvar koju ću ovde nabrojati, treći veliki kvalitet Kobenovog načina izražavanja jeste nepretencioznost i neupadanje u grešku predočavanja, propovedanja ili izmišljanja ‘velikih ljudskih istina’, oblikovanih bilo u floskule koje se lako citiraju i pamte ili u dugačke visokoparne pasuse u imitaciji filozofije ili neke duhovne mudrosti. To kod Kobena nema, gotovo ni od korova, a ako i možemo izdvojiti neki citat iz njegovih romana to je zasigurno neka od rečenica koje likovi izgovaraju savršeno prirodno i autentično u običnom razgovoru, pritisnuti dramatičnošću ili neizvesnošću situacije pred kojom su se našli.
Drugim rečima, Koben ne ‘palamudi’, ne ‘kenja’ , ne ‘prosipa iz šupljeg u prazno’, ne ‘prodaje muda za bubrege’ i na tome sam mu vrlo zahvalan.Ne. Harlan Koben je tu da nam uspriča priču. Ponekad je ona manje ili više generička i to je ona mana koju ću mirne savesti priznati ovom piscu, ali priča koja nikad nije pretenciozna, propovedajuća ili moralna u svojoj suštini. Njegovi likovi rade dobre i loše stvari. Donose pogrešne i ispravne odluke. Baš kao i pravi obični ljudi. I ono najbitnije – tu su da se sa posledicama svojih odluka (bilo one ispravne ili pogrešne) suoče kako god to znaju i umeju.
Zaključio bih time da ovo možda nije najbolji od Kobenovih romana, za moj ukus previše je „vanilla“, nema onaj wow momenat kao druga dela istog autora koje bih izdvojio, recimo Šuma, Nikom ni reči, Beži… ali je sasvim solidan primer ‘porodičnog trilera’ kakvim bih ja nazvao sve priče u kojima je glavni lik običan porodični čovek koji otkriva mračne tajne iz prošlosti nekog člana porodice, prijatelja, bivše ljubavi…Ocena: 7,8 / 10